Nobelovu nagradu za fiziku 1971. godine dobio je britansko-mađarski znanstvenik Dennis Gabor (Gábor Dénes na mađarskom)[1][2] "za njegovo stvaranje i razvoj holografske tehnike." [3]
Njegov rad, dovršen kasnih 1940-ih, temeljio se na revolucionarnom radu ranijih istraživača, poput Mieczysawa Wolfkea 1920. i Williama Lawrencea Bragga 1939., u području rendgenske mikroskopije.
[4] British Thomson-Houston Company (BTH) u Rugbyju, Engleska, došla je do ovog neočekivanog otkrića kao posljedice rada na nadogradnji elektronskih mikroskopa, a tvrtka je podnijela patentnu prijavu u prosincu 1947. (patent GB685286). Najraniji oblik metode, poznat kao elektronska holografija, još uvijek se koristi u elektronskoj mikroskopiji. Međutim, optička holografija nije u potpunosti napredovala sve do izuma lasera 1960. Grčki pojmovi o (holos; "cjelina") i (graf; "pisanje" ili "crtanje") su izvorište riječi "holografija".
Hologram je prikaz interferencijskog uzorka koji koristi difrakciju za repliciranje trodimenzionalnog svjetlosnog polja. Generirana slika iz repliciranog svjetlosnog polja može zadržati dubinu, paralaksu i druge karakteristike izvorne scene. [5] Slika koju stvara leća nije ono što čini hologram; nego je to fotografski zapis svjetlosnog polja. Kada se vidi u difuznom ambijentalnom svjetlu, holografski medij, kao što je predmet stvoren holografskim procesom (koji se također naziva hologram), obično je nerazumljiv. Svjetlosno polje je kodirano kao interferencijski uzorak promjena u gustoći, neprozirnosti ili profilu površine fotografskog medija. Kada je pravilno osvijetljen, interferencijski uzorak difraktira svjetlost u vjeran prikaz izvornog svjetlosnog polja, a objekti koji su bili u njemu prikazuju realistične promjene vizualnih znakova dubine kao što su paralaksa i perspektiva kao rezultat različitih kutova gledanja. Drugim riječima, tema se sagledava iz usporedivih perspektiva u svim prikazima fotografije. U tom smislu, hologrami su stvarne trodimenzionalne slike, a ne samo dojam dubine.
Tekst s horizontalnom simetrijom, Dieter Jung
Izum lasera omogućio je Yuriju Denisyuku u Sovjetskom Savezu [6] te Emmettu Leithu i Jurisu Upatnieksu sa Sveučilišta Michigan u Sjedinjenim Državama da stvore prve funkcionalne optičke holograme koji su snimali trodimenzionalne objekte 1962. godine.
[7] Materijal za snimanje ranih holograma bile su fotografske emulzije srebrnog halida. Nisu bili vrlo učinkoviti budući da je rešetka koju su tvorili apsorbirala velik dio svjetlosti koja je padala. Bilo je moguće stvoriti daleko učinkovitije holograme zahvaljujući različitim tehnikama za "izbjeljivanje", odnosno pretvaranje varijance prijenosa u varijaciju indeksa loma. [8] [9] [10]
Da bi optička holografija uhvatila svjetlosno polje, potrebno je lasersko svjetlo. U prošlosti je holografija zahtijevala snažne, skupe lasere, ali danas se jeftine laserske diode koje se masovno proizvode i obično koriste u drugim aplikacijama, poput DVD snimača, mogu koristiti za izradu holograma. Ovo je holografiju učinilo mnogo pristupačnijom predanim hobistima, niskobudžetnim istraživačima i umjetnicima. Cijeli prizor snimljen tijekom snimanja može se replicirati u mikroskopskim detaljima. Međutim, moguće je gledati 3D sliku bez laserskog svjetla. Kako bi se promatrao hologram i, u nekim situacijama, stvorio ga bez potrebe za laserskim osvjetljenjem, obično su potrebni značajni ustupci u kvaliteti slike. Kako bi se izbjeglo korištenje potencijalno smrtonosnih pulsirajućih lasera velike snage za optičko "zamrzavanje" ljudi u pokretu onoliko precizno koliko je potrebna holografska metoda snimanja koja nije tolerantna na pokrete, holografski portreti često se okreću neholografskoj intermedijarnoj tehnici snimanja. Danas hologrami čak mogu prikazivati nepostojeće objekte ili postavke u potpunosti koristeći računalno generirane slike. Dok se trenutno razvijaju tehnologije za prikazivanje pokretnih krajolika na holografskom volumetrijskom zaslonu, većina stvorenih holograma sastoji se od statičnih predmeta. [11] [12][13]
Holografija se također koristi za širok raspon različitih valnih oblika. Grčki pojmovi o (holos; "cjelina") i (graf; "pisanje" ili "crtež") potječu od riječi holografija.
Hologram je prikaz interferencijskog uzorka koji koristi difrakciju za repliciranje trodimenzionalnog svjetlosnog polja. Za razliku od slike koja se temelji na objektivu, hologram je fotografski prikaz svjetlosnog polja. Može proizvesti sliku koja zadržava dubinu, paralaksu i druge karakteristike izvorne scene. Kada se vidi u difuznom ambijentalnom svjetlu, holografski medij, kao što je predmet stvoren holografskim procesom (koji se također naziva hologram), obično je nerazumljiv. Svjetlosno polje je kodirano kao interferencijski uzorak promjena u gustoći, neprozirnosti ili profilu površine fotografskog medija. Kada je pravilno osvijetljen, interferencijski uzorak difraktira svjetlost u vjeran prikaz izvornog svjetlosnog polja, a objekti koji su bili u njemu prikazuju realistične promjene vizualnih znakova dubine kao što su paralaksa i perspektiva kao rezultat različitih kutova gledanja. Drugim riječima, tema se sagledava iz usporedivih perspektiva u svim prikazima fotografije. U tom smislu, hologrami su stvarne trodimenzionalne slike, a ne samo dojam dubine.
Tekst s horizontalnom simetrijom, Dieter Jung
Emmett Leith i Juris Upatnieks sa Sveučilišta Michigan u Sjedinjenim Državama [7] i Yuri Denisyuk u Sovjetskom Savezu [6] stvorili su prve praktične optičke holograme koji su snimali trodimenzionalne objekte 1962. Raniji hologrami koristili su fotografske emulzije srebrnog halida kao medij za snimanje. Nisu bili vrlo učinkoviti budući da je rešetka koju su tvorili apsorbirala velik dio svjetlosti koja je padala. Bilo je moguće stvoriti znatno učinkovitije holograme upotrebom različitih tehnika "izbjeljivanja" koje su mijenjale fluktuaciju prijenosa u varijaciju indeksa loma.[8][9][10]
Da bi optička holografija uhvatila svjetlosno polje, potrebno je lasersko svjetlo. U prošlosti je holografija zahtijevala snažne, skupe lasere, ali danas se jeftine laserske diode koje se masovno proizvode i obično koriste u drugim aplikacijama, poput DVD snimača, mogu koristiti za izradu holograma. Ovo je holografiju učinilo mnogo pristupačnijom predanim hobistima, niskobudžetnim istraživačima i umjetnicima. Cijeli prizor snimljen tijekom snimanja može se replicirati u mikroskopskim detaljima. Međutim, moguće je gledati 3D sliku bez laserskog svjetla. Kako bi se promatrao hologram i, u nekim situacijama, stvorio ga bez potrebe za laserskim osvjetljenjem, obično su potrebni značajni ustupci u kvaliteti slike. Kako bi se izbjeglo korištenje potencijalno smrtonosnih pulsirajućih lasera velike snage za optičko "zamrzavanje" ljudi u pokretu onoliko precizno koliko je potrebna holografska metoda snimanja koja nije tolerantna na pokrete, holografski portreti često se okreću neholografskoj intermedijarnoj tehnici snimanja. Danas hologrami čak mogu prikazivati nepostojeće objekte ili postavke u potpunosti koristeći računalno generirane slike. Iako se trenutno razvijaju tehnologije za prikazivanje dinamičnih krajolika na holografskom volumetrijskom zaslonu, većina stvorenih holograma su statični objekti.[11][12][13]
Holografija se također koristi za širok raspon različitih valnih oblika. neprozirnost, gustoća ili profil površine fotografskog medija. Kada je pravilno osvijetljen, interferencijski uzorak difraktira svjetlost u vjeran prikaz izvornog svjetlosnog polja, a objekti koji su bili u njemu prikazuju realistične promjene vizualnih znakova dubine kao što su paralaksa i perspektiva kao rezultat različitih kutova gledanja. Drugim riječima, tema se sagledava iz usporedivih perspektiva u svim prikazima fotografije. U tom smislu, hologrami su stvarne trodimenzionalne slike, a ne samo dojam dubine.
Tekst s horizontalnom simetrijom, Dieter Jung
Emmett Leith i Juris Upatnieks sa Sveučilišta Michigan u Sjedinjenim Državama [7] i Yuri Denisyuk u Sovjetskom Savezu [6] stvorili su prve praktične optičke holograme koji su snimali trodimenzionalne objekte 1962. Raniji hologrami koristili su fotografske emulzije srebrnog halida kao medij za snimanje. Nisu bili vrlo učinkoviti budući da je rešetka koju su tvorili apsorbirala velik dio svjetlosti koja je padala. Bilo je moguće stvoriti znatno učinkovitije holograme upotrebom različitih tehnika "izbjeljivanja" koje su mijenjale fluktuaciju prijenosa u varijaciju indeksa loma.[8][9][10]
Da bi optička holografija uhvatila svjetlosno polje, potrebno je lasersko svjetlo. U prošlosti je holografija zahtijevala snažne, skupe lasere, ali danas se jeftine laserske diode koje se masovno proizvode i obično koriste u drugim aplikacijama, poput DVD snimača, mogu koristiti za izradu holograma. Ovo je holografiju učinilo mnogo pristupačnijom predanim hobistima, niskobudžetnim istraživačima i umjetnicima. Cijeli prizor snimljen tijekom snimanja može se replicirati u mikroskopskim detaljima. Međutim, moguće je gledati 3D sliku bez laserskog svjetla.
Kako bi se promatrao hologram i, u nekim situacijama, stvorio ga bez potrebe za laserskim osvjetljenjem, obično su potrebni značajni ustupci u kvaliteti slike. Kako bi se izbjeglo korištenje potencijalno smrtonosnih pulsirajućih lasera velike snage za optičko "zamrzavanje" ljudi u pokretu onoliko precizno koliko je potrebna holografska metoda snimanja koja nije tolerantna na pokrete, holografski portreti često se okreću neholografskoj intermedijarnoj tehnici snimanja. Danas hologrami čak mogu prikazivati nepostojeće objekte ili postavke u potpunosti koristeći računalno generirane slike. Dok se trenutno razvijaju tehnologije za prikazivanje pokretnih krajolika na holografskom volumetrijskom zaslonu, većina stvorenih holograma sastoji se od statičnih predmeta. [11] [12] [13]
Holografija se također koristi za širok raspon različitih valnih oblika.